Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, stručni pregled važnih arheoloških lokaliteta i nalaza u Hrvatskoj, prva je sinteza te vrste. Premda je opseg istraživanja velik i razmjerno dugotrajan, nalaza mnogo, a domaće i strano stručno gradivo opsežno, ni hrvatski arheološki atlas, ni leksikon nalaza još nisu priređeni. To posebno dolazi do izražaja u mnogim suvremenim arheološkim atlasima s pregledom svjetskih povijesnih zbivanja zabilježenih na nalazištima od paleolitičkih do srednjovjekovnih razdoblja, gdje je odmah vidljivo koliko je hrvatski prostor u njima slabo zastupljen. A takvi atlasi pridonose kreiranju povijesne i kulturne predodžbe svake zemlje i šire regije koju predočuju.
Najčešće se u njima mogu naći tek regionalno i vremenski izdvojene pojave s našega prostora, primjerice Krapina kao najveće nalazište neandertalca, Vučedol iz vremena bakrenoga doba, te Dioklecijanova palača u Splitu ili amfiteatar u Puli iz antičkoga razdoblja. Pokoji se drugi lokalitet pojavi tek sasvim izuzetno, a srednjovjekovno razdoblje nije zabilježeno ni jednim nalazištem.
Istodobno su lokaliteti iz pojedinih prapovijesnih ili ranopovijesnih razdoblja svih naših susjeda znatno zastupljeniji. Zašto je tomu tako? Zar prostor Hrvatske nije bio privlačan za naseljavanje u tim ranim razdobljima ili pak nije ostavio dovoljno dojmljive i prepoznatljive lokalitete ili kulture pa ih nema potrebe ni spominjati? Je li domaća arheologija zakazala i nije znala dovoljno atraktivno predočiti rezultate svojih istraživanja koji bi se sami po sebi nametnuli za kakav relevantan svjetski odabir? Naprotiv, u nas je sve više vrsnih i reprezentativnih monografskih obrada arheoloških istraživanja pojedinih nalazišta.
Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, stručni pregled važnih arheoloških lokaliteta i nalaza u Hrvatskoj, prva je sinteza te vrste. Premda je opseg istraživanja velik i razmjerno dugotrajan, nalaza mnogo, a domaće i strano stručno gradivo opsežno, ni hrvatski arheološki atlas, ni leksikon nalaza još nisu priređeni. To posebno dolazi do izražaja u mnogim suvremenim arheološkim atlasima s pregledom svjetskih povijesnih zbivanja zabilježenih na nalazištima od paleolitičkih do srednjovjekovnih razdoblja, gdje je odmah vidljivo koliko je hrvatski prostor u njima slabo zastupljen. A takvi atlasi pridonose kreiranju povijesne i kulturne predodžbe svake zemlje i šire regije koju predočuju.
Najčešće se u njima mogu naći tek regionalno i vremenski izdvojene pojave s našega prostora, primjerice Krapina kao najveće nalazište neandertalca, Vučedol iz vremena bakrenoga doba, te Dioklecijanova palača u Splitu ili amfiteatar u Puli iz antičkoga razdoblja. Pokoji se drugi lokalitet pojavi tek sasvim izuzetno, a srednjovjekovno razdoblje nije zabilježeno ni jednim nalazištem.
Istodobno su lokaliteti iz pojedinih prapovijesnih ili ranopovijesnih razdoblja svih naših susjeda znatno zastupljeniji. Zašto je tomu tako? Zar prostor Hrvatske nije bio privlačan za naseljavanje u tim ranim razdobljima ili pak nije ostavio dovoljno dojmljive i prepoznatljive lokalitete ili kulture pa ih nema potrebe ni spominjati? Je li domaća arheologija zakazala i nije znala dovoljno atraktivno predočiti rezultate svojih istraživanja koji bi se sami po sebi nametnuli za kakav relevantan svjetski odabir? Naprotiv, u nas je sve više vrsnih i reprezentativnih monografskih obrada arheoloških istraživanja pojedinih nalazišta.