Lampedusa, splav meduza

0/5 ( ratings)

Baš kao i u prethodnim knjigama, Sanjin Sorel – i u predmetnom, i u formalnom smislu – iskušava granice pjesme. Neprekidno mijenjajući stilove i poetike, ne zaustavljajući se na već dosegnutom – u nečemu nam je, međutim, poznat, štoviše isti: ostaje tvrdokorno vjeran poetskom eksperimentu. Uključujući, naravno, i zamke koje svaka radikalnost nužno podrazumijeva pri recepciji.
Lampedusa. Splav meduza postmodernistička je poema, po mnogim karakteristikama jedinstvena u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U njezinu je fokusu utapanje tisuća nevinih ljudi koji bježe od rata i jalova, isprazna rasprava o stoljećima europske umjetnosti i kulture. Sukob je to prirode i kulture, borbe za goli život i uživanja u njegovim ljepotama. Pišući o dvostrukim standardima, kolapsu morala i lažne slike univerzalnih vrijednosti, Sorel ne štedi nikoga, pa ni sebe.
Krećući se poetikama neoavangarde, u ovoj temeljno manirističkoj knjizi autor ispisuje čitav katalog jezičnih iskustava. Čitamo, naime, primjere neodadaizma, nadrealističkih postupaka, konkretizma i vizualnoga pjesništva, nailazimo na poigravanje patetikom, na konceptualizaciju odnosa umjetnosti i njezina stvaranja u "postkolonijalnom" svijetu. Autor se obilato koristi ironijom, inter/meta, a reference se kreću u smjerovima kako visoke, tako i popularne kulture, što će, u konačnici, polučiti knjigom koja ispisuje Razliku. U svojevrsnom jezičnom, poetičkom, konceptualnom Babilonu strukturni kaos ove knjige analogan je raspadnutoj slici jedne utopije u koju smo neko vrijeme vjerovali – onoj o postpovijesnome svijetu.

Ervin Jahić